Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija . Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da takva građevina se može napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mjenja tokom dana zavisno od sunca.

Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve , bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni uticaj na dizajn mosta je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan za ijedan specifičan stil ili doba arhitekture tako da je jedinstven u svijetu.

Prije izgradnje Starog mosta taj dio Neretve je već bio spojen mostom. Ovaj most, i sam Mostar , se prvi put spominje u pismu jednog Dubrovčanina vijeću svog grada u kojem piše da je Vladislav Hercegović , sin Hercega Stjepana , odmetnuo od oca i da mu je zauzeo Blagaj i dvije kule i most na neretvi (et do castelli al ponte Neretua). Turci su osvojili ovo područje 1466 . godine, i gradić pored mosta je postao sve veći i značajniji baš zbog njega.

Ne zna se tačno kad je bio izgrađen ovaj prvi most ali zna se da je služio sve do vladavine Mehmeda II Osvajača u petnaestom stoljeću kad je bio izgrađen novi. Ipak, ovaj novi je također bio lošeg kvaliteta. Ćatib Čelebi , osmanski zemljopisac iz 17. stoljeća je napisao da je most drveni, istrošen, na lancima, da se prilikom prelaza trese i da je premirao od straha prelazeći ga. Zato nije iznenađujuće da su građani Mostara zamolili Sultana Sulejmana veličanstvenog da izgradi novi kameni most.

Projekat mosta je bio dat Mimaru Hajrudinu, istanbulskom arhitekti i učeniku čuvenog Mimara Sinana . Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele, iz straha Sulejmana veličanstvenog, koji je prijetio da bi Hajrudin bio osuđen na smrt ako bi se luk mosta ikada raspao. Međutim, nema ni podatka da je Hajrudin ikad vidio svoj most. Umjesto Hajrudina, izvodač gradnje mosta je bio lokalan čovjek; Mehmed Karađoz .

Radovi su započeti 24. oktobra 1557 . godine. Za gradnju je bilo potrebno 456 blokova kamenja i 300.000 akči (tadašnji novac Osmanskog carstva). Kamen je bio čuveni tenelija kamen, vejrovatno dobiven iz kamenoloma smješten otprilike pet kilometara južno od grada. Radnici su uglavnom bili iz okoline Dubrovnika i iz kadiluka Popovo , koji su bili poznati tesari i kamenoresci. Rad je bio završen devet godina kasnije 1566. godine. Treba se napomenuti da je Mostar ime grada zbog čuvara lokalnog mosta, Mostara. Sam most je u historiji bio zvan “ Novi ”, “Sultana Sulejmana”, “Veliki” i “Stari”. Tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992 - 1995 . godine, Most je djelomično oštećen od strane srpskih snaga i JNA . Dana 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most kao dio kampanje granatiranja i terorisanja Mostara. Dan ranije, 8. novembra 1993. HVO je započeo sa kampanjom rušenja Mosta ispaljujući na desetine projektila u luk i kule Mosta, što je okončano 9. novembra 1993., njegovim konačnim rušenjem.

Nakon objavljivanja 36 Tuđmanovih stenograma, da se zaključiti da je rušenje mosta bilo dio smišljene kampanje agresije Hrvatske , koja se ogledala između ostalog i u urbicidu .

O metodama urbicida i agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i razgovor Tuđmana sa Jankom Bobetkom i Rosom 6. novembra 1993 . godine, samo četiri dana prije rušenja Starog mosta. U jednom trenutku Tuđman od Rosa traži da protiv Bošnjaka primijeni “neke elemente zastrašivanja”: “Da bi osigurao ove granice Hrvatske, izvoli upotrijebiti sve što je moguće, jedino nećeš bojne otrove”. Na što Roso odgovara: “Tu je taj problem što su ta punjenja miksnog tipa, miješana i jako su velika, ne možemo ih razdvojiti, 500 kg, to bi uništilo jedan cijeli grad kemijski... Ja čuvam to kao adut, ovi naši iz BiH to znaju”. Samo četiri dana kasnije, novi sastanak, sa hitnom temom: srušen je Stari most u Mostaru. “Neki elementi zastrašivanja” koje je Tuđman zahtijevao, primijenjeni su. Sada Tuđman pita: “Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio”. Slijedi odgovor Mate Bobana , koji je značajan doprinos u historiji ratnog cinizma: “Bile su strašne kiše”. Stari Most je, dakle, porušio Pero Zubac svojom poezijom, svojim “Mostarskim kišama”. Tuđman je ipak oprezan, pita: “Hoćemo li opet mi biti optuženi”. Tada se pokreće čitava strategija prikrivanja zločina: pada dogovor da se kontaktiraju veze u španskom bataljonu, da se stranci nagovore da lažu o tome da Hrvati nisu srušili Most. Mate Granić: “Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je to izuzetno, jer se inače to na CNN...”. Tuđman: “Inače, među nama, rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?” Mate Granić : “Nama”. Još veća panika nastaje kada se pokušava prikriti stvarna uloga Hrvatske u ratu u Bosni.

Inače stenogrami Franje Tuđmana su nedvosmisleno najdirektniji dokaz agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i nalaze se u Haškom tribunalu kao dokazni materijal. [1]

U toku je proces pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju protiv Slobodana Praljka za rušenje Starog mosta.

Sam Praljak je 2004 . godine za Slobodnu Dalmaciju izjavio: “Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen.”

Stari most je rekonstruiran i potpuno obnovljen 2004.g. Među donatorima su najbrojnije turska i talijanska vlada.