Strane u sukobu:

I-Bosna i Hercegovina

1- Teritorijalna odbrana (TO)

2- Ministarstvo unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine (MUP BiH

3- Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH)

4- Hrvatske obrambene snage (HOS) (do ubistva Blaža Kraljevića

5-Nevladine snage: Zelene beretke , Patriotska liga

 

II- Srbija i Crna Gora ( Republika Srpska , Republika Srpska Krajina )

1- Jugoslavenska narodna armija (JNA)

2- Vojska Republike Srpske (VRS)

3-Paravojne formacije: Arkanovi Tigrovi , Beli Orlovi , Škorpioni

 

III- Hrvatska ( Herceg-Bosna )

1- Hrvatsko vijeće obrane (HVO)

2- Hrvatska vojska (HV)

 

IV- Autonomna pokrajina Zapadna Bosna

1-Paravojna formacija: “Abdićevi” dobrovoljci

 

V- U NPROFOR

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni vojni sukob na području Bosne i Hercegovine , koji je trajao od 6. aprila 1992 . do 14. septembra 1995 . godine. Ovaj rat se često imenuje i kao “Agresija na Bosnu i Hercegovinu” i “Građanski rat u Bosni i Hercegovini”. Bosna i Hercegovina je zvanično digla optužnicu protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju pred Međunarodnim sudom pravde koji bi do kraja 2006. godine trebao donijeti zvaničnu odluku o karakteru ovog rata.

Pretpostavlja se da je u gotovo četvorogodišnjem ratu stradalo između 100.000 i 200.000 ljudi, dok je preko dva miliona stanovnika moralo napustiti svoje domove. Prema najnovijim izvještajima u ratu je stradalo oko 94.000 stanovnika 1 , a raseljeno je oko 1,8 miliona. Rat je uzrokovan kompleksnom kombinacijom opće političke, društvene i sigurnosne krize u zemlji, koja je uslijedila nakon završetka Hladnog rata i pada socijalističkog poretka u SFRJ. Rat je okončan zvaničnim potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma u Dejtonu , 21. septembra 1995. godine.

 

Raspad Jugoslavije

 

Čuveni govor Slobodana Miloševića na Kosovo polju, 28. juna 1989. godine.

Rat u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza počinje slabljenjem dotadašnje komunističke vlasti , a što se može okarakterisati kao dio općih promjena koje su uslijedile završetkom Hladnog rata u svijetu. U slučaju Jugoslavije, komunizam je sve više gubio ideološku snagu pred najezdom nacionalističkih i separatističkih ideologija krajem 1988 . i početkom 1989 . godine, naročito u Srbiji i Hrvatskoj , potom u Bosni i Hercegovini, te u manjoj mjeri i u Sloveniji .

Ovaj proces je također proporcionalan sa dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, koji je svoj put započeo odazivajući se na buđenje iste nacionalističke ideologije, te postavljajući se kao vođa Srba na Kosovu 1989. godine. Osnovni cilj Miloševićeve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milošević je iscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori , postavljajući na vlast garnituru političara koji su odgovarali njegovoj viziji buduće Jugoslavije. Ta vizija se zasnivala na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ, te Miloševiću kao vođi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogoršava nakon što Milošević manipuliše proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon čega konsolidira kontrolu nad gotovo pola Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.

Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990 . godine Milošević je po prvi put upotrebio svoju dominaciju za obstrukciju mnogih amandmana, koje su slovesnki predstavnici u saveznom parlamentu pokušali da sprovedu, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama između saveznih republika. Kongres se završava debaklom i napuštanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, što se može okarakterisati i kao početak raspada Jugoslavije.

Produbljenje krize omogućava nacionalističkim opcijama da dođu do vlasti, među kojima najviše dolazi do izražaja Franjo Tuđman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Miloševićevoj nacionalističkoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom započinju proces osamostaljivanja i proglašavanja neovisnosti, koji vode u oružane sukobe. Ovo je pogotovo slučaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izraženu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i područje oko Knina , Lika , Kordun , Banija ), tako i u velikim gradovima ( Zagreb , Rijeka , Split , Osijek , Zadar , Vukovar ).

Situacija u Bosni i Hercegovini

Etnička kompozicija stanovništva u BiH 1991.

Popis stanovništva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4.354.911 stanovnika. Od toga su 1.902.869 stanovnika (43.7%) bili Bošnjaci , 1.364.363 (31.3%) Srbi , 752.068 (17.3%) Hrvati , dok su 7.7 posto činili pripadnici drugih nacija i Jugoslaveni . Bošnjaci su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 općina (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili većina u 20 općina (6 relativna, 14 apsolutna).

Na prvim slobodnim, demokratskim izborima u novembru 1990 . godine pobijedila je koalicija tri najveće nacionalne stranke u zemlji, sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). (vidi Izbori u Bosni i Hercegovini )

Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene bošnjačke zastave i hrvatske šahovnice) i bojazan da se ne napravi politički savez Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prećutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam , odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.

Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike BiH izabran Bošnjak, za predsjednika Skupštine Srbin, a za predsjednika Vlade Hrvat. Sporazum o podjeli vlasti funkcionisao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.

Završetak raspada SFRJ , započet slovenskim proglašenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991 . godine intenzivirani ratni sukobi između JNA i Hrvatske vojske (tada republičkog Ministarstva unutarnjih poslova /MUP/ i postrojbi Zbora Narodne garde /ZNG/). JNA je koristila teritorije BiH kao odskočnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji išle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991 . godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju 3. oktobra 1991 .godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.

Skupština BiH je, reagirajući na slijed događaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.

Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.

Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Bosanska Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu , a 18. novembra 1991. godine u Grudama je proglašena i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZHB).

SDS je 9. januara 1992 . godine “autonomne oblasti” formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS ) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992 . godine uopšte donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje tzv. Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slučaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenošenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovački teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio većinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeći državno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te općine su mu služile kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio većinu, SDS je počeo planirati stvaranje tzv. srpskih općina, što je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.

Iznenađenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su neugodno podsjećale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na područjima gdje su nacionalne stranke osvojile većinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz već postojeći, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objašnjavalo se brigom za zaštitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u BiH nisu bila ugrožavana, a njihovo sudjelovanje u državnoj vlasti bilo je proporcionalno, pa i veće od njihovog udjela u stanovništvu, takva opravdanja otpadaju.

Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno političkih jedinica u Republici BiH bio je pokušaj državnih organa da se po svaku cijenu očuva mir. Političke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da sudjeluju u republičkoj vlasti. Uz lojalne građane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglašene vojne okupacije, otvorene pripreme za obranu bile su izrazito otežane i ometane. Uz očevidno razbijačku politiku SDS-a, uloga trećeg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u obrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovački) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, čiji su vrhunac sastanci Boban - Karadžić u Grazu ). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na očuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logičan izbor. Naknadni pregled aktivnosti državnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne međunarodne kontakte i traženje pomoći. S pravom se može ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje međunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice . Da BiH nije stekla međunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tokom rata.

Počeci rata

Rast napetosti u Republici BiH doveo je do masovnog ličnog naoružavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republičkog MUP-a iz juna 1991 . godine, 92.500 Bošnjaka prijavilo je 110.400 komada oružja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oružja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oružja. Smatra se da je stvarni broj oružja u posjedu građana bio gotovo triput veći.

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje sela Ravno , u istočnoj Hercegovini , nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u novembru 1991 . godine. Selo je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika . Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi korištenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.

Od jeseni 1991. godine do početka rata, širom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a presreću kamione s oružjem za koje niko ne zna “odakle su i kuda idu”, rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, često prave ekscese i otvaraju nasumičnu vatru radi zaplašivanja stanovništva, pojavljuju se barikade i samozvani “organi reda” vrše kontrolu saobraćaja. Sve ćešće su noćne pucnjave.

Sve veći broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije , crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republičko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republičkog MUP-a, jedinog oružanog sastava koji je zadržan pod nadzorom republičkih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je počeo provoditi mobilizaciju, iako je republičko Predsjedništvo preporučilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se održao red, čak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Kukanjcem, uspostavljene mješovite patrole MUP-a i JNA, bez većih rezultata. Iako je zapovjedništvo nad bosanskohercegovačkom TO-om spadalo u nadležnost republičkih vlasti, JNA je akcijom izmještanja oružja TO-a pod svoj nadzor razoružao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljević bili su Srbi, što je dodatno otežavalo pristup mobilizacijskim spiskovima.

Referendum 1992

Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992 ., na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima ( Bosanski Šamac , Derventa , Odžak ), među kojima se izdvaja Bosanski Brod , oko kojeg su se razbuktale oružane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne postrojbe su nakon Referenduma (1. mart 1992.) podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992 ., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokušala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon čega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili većim intenzitetom (razmjenjivanje pješačke i topničke paljbe) nastavio do službenog početka rata.

Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje “srpskih opština”, kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimična puškaranja ( 23. marta u Goraždu ; 29. marta u Kupresu , Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992 . proširili cijelom BiH:

Iz djelomične hronologije događaja u prvoj polovici aprila 1992 .vidljivo je da su ratni sukobi u Bosni i Hercegovini počeli su i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo . S obzirom da je još u novembru 1991. godine napadnuto i uništeno selo Ravno u istočnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpočetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini , koje su se razbuktale u martu 1992. godine, također predstavljaju “rat prije rata”. Ali, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica može se uzeti Bijeljina , u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde počela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja skupina pripadnika Patriotske lige. Arkanovci su uspjeli slomiti otpor i počeli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija “ratnog ludila”, nego sistematično uklanjanje viđenijih ljudi, kao i bošnjačkog stanovništva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.

Prvo: Bijeljina je komunikacijski značajna, jer je ona sjecište dvaju krakova kojima su počeli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istočnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, središnjim gradom Semberije , omogućilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaleđa prema Srbiji , a time i logističku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i ušćem Drine u Savu.

Drugo: Brutalnost kojom je izvršen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrašivanja bosanskohercegovačkog stanovništva. Napad je izvršen uoči Bajrama , muslimanskog vjerskog praznika, kao još jedan simbolični čin. Bijeljina je bila generalna proba prije početka otvorenog sukoba. U zauzeću Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica.

Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmoćnih snaga, uz potporu oklopno mehaniziranih jedinica i topništva. Grad predviđen za zauzimanje bio bi okružen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informisanja lokalno stanovništvo je pozivano na nepružanje otpora, najčešće korištenjem sintagmi o “Jugoslaviji” i “bratstvu i jedinstvu”. U slučaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pješačke jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih građana, počinjalo se s etničkim čišćenjem, a paravojne postrojbe su, kao nagradu, sticale pravo na pljačku. Ako bi došlo do jačeg otpora (koji su u praksi najčešće pružale lokalne snage naoružane ličnim naoružanjem), pješaštvo bi stalo i pozvalo topništvo da “omekša otpor”. Uopšte, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno topništvom gdje god je to bilo moguće. Takav način upotrebe topništva srpski general Mladić je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao “razvlačenje pameti”.

Tok rata

Srpska ofanziva

Namjera JNA bila je ovladati teritorijom Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerojatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opći napad na četiri glavna pravca:

Sarajevo

Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve državne institucije. Srpske paravojne formacije počele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presijeku napola. Istovremeno, u gradu su počeli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize života. Patriotska liga je odgovorila podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela očistiti jezgro grada i uspostaviti unutrašnje komunikacije. Kako je JNA djelomično izašla na ranije pripremljene položaje u okolini grada, počela su neselektivna djelovanja topničkim oruđima po samome gradu. Sefer Halilović , zapovjednik Glavnog štaba Armije RBiH, je u avgustu 1992 . procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruđa svih mogućih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova.

Jedinice JNA su 2. maja 1992. godine u prodoru pokušale zauzeti centar grada i zgradu Predsjedništva RBiH, ali su u žestokom okršaju odbačene. Istog poslijepodneva dolazi do opkoljavanja zgrade Zapovjedništva JNA i zarobljavanja predsjednika Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Njegova razmjena za generala Kukanjca i slobodan izlaz JNA iz Sarajeva uslijedili su sljedećeg dana, nakon pregovora. Za vrijeme Izetbegovićevog zatočeništva, došlo je do pokušaja preuzimanja vlasti od Fikreta Abdića , tada člana Predsjedništva RBiH. Abdić je onemogućen u svom naumu, nakon čega se on povlači u Cazinsku krajinu.

Linije fronta oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrašnji prsten opsade) do kraja rata.

Podrinje

Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine , presjecanje komunikacije BiH i Sandžaka i etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foče. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istočnoj Hercegovini živi pretežno srpsko stanovništvo, tako da južno od Foče nije bilo značajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu , Zvornik , Višegrad i Foču, dok su se Srebrenica i Goražde odbranili i potkraj ljeta su lokalne snage Armije RBiH uspjele osloboditi značajnu teritoriju i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na državnu granicu.

Posavina

Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i područjem Posavine , uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su već nadzirali Srbi (banjalučka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom . U tu svrhu angažiraju se krupni oklopno-mehanizirani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaže Hrvatska vojska, uz pružanje logistike na frontu i učestvujući i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspješno izvršenje takvih operacija, politički argument je presudio i došlo je do povlačenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon čega je uslijedilo i srpsko zauzimanje toga dijela BiH.

Južni dio Posavine ( Gradačac , Brčko ) pod nadzorom je Armije RBIH. Ljeto 1992 . prošlo je u žestokim ofanzivama i protuofenzivama, ali je krajnji rezultat za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja. U aprilu i maju su zauzeli Bosanski Šamac ( 17. april 1992 .) i Brčko ( 7. maj 1992.). U julu su zauzeli Derventu ( 7. juli 1992.), Modriču ( 10. jula 1992.) i Odžak ( 13. jula 1992.), a konačni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskom okupacijom Bosanskog Broda . U razdobljima između srpskih ofanziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doći do ispred Doboja , ali su tada zaustavljene političkim direktivama. Na svom dijelu fronta, AR BiH zabilježila je uspjeh odbranom Gradačca , a manje je poznat podatak da su jedinice AR BiH do 1993 . godine držale ratnu liniju u predgrađima Brčkog na približno kilometar od rijeke Save . Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se održala samo enklava kod Orašja , gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlačenju.

Hercegovina

U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladati istočnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 - 28. april 1992 .) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istočno od Stolca . U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Oslobođenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo združenim djelovanjem može postići uspjeh. Arif Pašalić , lokalni zapovjednik AR BiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a, uz kvalitetnu artiljerijsku podršku HVO-a. Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i centralnoj Hercegovini, počinju brojni incidenti, počevši od ubistva generala HOS-a Blaža Kraljevića , koji će završiti sukobom AR BiH i HVO-a.

U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992. godine, uspostavlja se ratna linija koja se do kraja 1994 . godine neće bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontroliše oko 70% teritorije, Sefer Halilović navodi da su AR BiH i HVO od aprila do septembra 1992 . godine oslobodili 58% državne teritorije. Tačni podaci nisu utvrđeni. Najkvalitetniji dio teritorije pod nadzorom VRS-a bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim centrima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna ) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska “crna rupa” BiH, bez dovoljno domicilnog stanovništva za funkcionalnu obranu. Podrinje je značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, ali protjerivanjem većinskog bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i Istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzećem najvećeg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.

Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992 . godine, nakon zauzimanja Jajca , prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata.

Bošnjačko-hrvatski sukob

Stanje 1994

Armija RBiH je do augusta 1992 . godine izvršila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveći problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao što je rečeno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju “Herceg-Bosni”, na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvaćene kao dio oružanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od početka rata zaustavljao konvoje s oružjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjedništva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem biće izražen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi mogući tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.

 

Faksimil Proglasa Blaža Kraljevića protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovništvu

Sukob između Bošnjaka i Hrvata naročito u području Hercegovine i centralne Bosne je počeo još od 1992 godine. Pored toga se naročito ističu sukobi i incidenti u Mostaru, Prozoru i Kiseljaku te likvidacija komandanta HOS-a Blaža Kraljevića od strane formacija HVO-a.

Krajem aprila 1993 , sukob između Bošnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat međunarodnog karaktera. U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruža i raspusti, pozivajući se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u “hrvatsku pokrajinu”. HVO je zahtjevao povlačenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.

U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993 . godine i srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoći međunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konačno izbijanja totalnog hrvatskog-bošnjačkog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret: Bošnjacima predvođena Armija RBiH počela je da uzvraća udarac. Vojna strategija Trećeg korpusa bila je da isiječe jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio što bosanska vlada nije kontrolisala to područje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika , Zenice , Tuzle , Bihaća , Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se održi bez stalne međunarodne pomoći, prije svega u doturanju humanitarne pomoći, pošto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.

Glavni prioritet Trećeg korpusa je bio obezbjeđivanje linija komunikacije između raštrkanih teritorija. Gusto naseljen džep Viteza, gde je živjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do početka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio džep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni “Herceg-Bosna” nije mirovala. U Gornjem Vakufu je došao kraj tromjesečnog primirja, nakon do tada najveće ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su započeli jula 1993 , pa do februara 1994 . Na obje strane su počinjeni ratni zločini, pljačke i paljenje imovine.

Nakon stravičnih izvještaja o Karadžićevim logorima za Bošnjake, u toku ljeta počeli su da pristižu jezivi izvještaji o maltretiranju i mučenju Bošnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesić se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put čuo od Joze Primorca , aktiviste HDZ-a, nakon čega je svoja saznanja prenio Franji Tuđmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavši da sve strane imaju logore 3 .

Međunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doći do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika držali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bošnjaci i 674 Srbi.

Dana 15. septembra 1993 , Vijeće sigurnosti UN -a je izdalo saopćenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspuštanje logora, podsjećajući na osjećaj “odvratnosti i osude” koju je izrazila međunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.

Na samoj granici sukobom zahvaćene teritorije nalazio se Vareš , prije rata podjednako naseljen Bošnjacima i Hrvatima uz popriličnu srpsku manjinu, koja je već početkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bošnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993 . godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bošnjacima zastupajući interes probosanske struje, ali situacija se pogoršala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993 . Lokalni hrvatski načelnik i šef policije su kraće vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je čovjek sa strane i postavljen za načelnika. Bošnjački muškarci su odvedeni u zarobljeništvo, izvršen je upad u kuće Bošnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bošnjačko stanovništvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Međutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vareš, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog časa kada su stekli kontrolu nad gradom počele su pripreme za evakuaciju stanovništva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljačkog HVO-a sa Srbima, ali bošnjačko selo Stupni Do , dva kilometra udaljeno od Vareša, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tuđman 22. oktobra 1993 . saziva sastanak u Predsjedničkim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotića, Josipa Lucića i Gojka Šuška u kojem iznosi teritorijalnu viziju “Herceg-Bosne” na liniji Novi Travnik - Vitez - Busovača uz rješavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa 4 .

U noći 23. oktobra 1993 , nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do , pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon čega čine masakr nad stanovništvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993 . kada hrvatski načelnik naređuje hrvatskom stanovništvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajući ih preko megafona. Rekao im je da se “muslimanska armija približava gradu sa sjevera, zapada i juga.” Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noći 3 .

Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Američkih Država počela je da vrši pritisak na Zagreb . Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. februara 1994 . postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuče trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama. Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Vašington . Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i ekonomska pomoć.

Intervencija međunarodne zajednice

UNPROFOR

Početkom sukoba i opsadom Sarajeva BH vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju međunarodne zajednice koja je bivavši zapletena u interne politike bila nemoćna da zauzme jasan i snažan stav. Kao odgovor počela je masivna organizacija dostavljanja humanitarne pomoći te uspostava UNPROFOR -a na prostoru BiH kao neutralne vojne jedinice UN-a čiji mandat opet nije bio sasvim jasan osim u tome da UNPROFOR nije smio se miješati u ratne operacije bilo koje strane niti koristiti silu. Kasnije se ustanovilo, nakon što je brojno UNPROFOR-ovo osoblje bilo držano kao taoci od strane srpske vojske (u Goraždu i Srebrenici. Vidi Genocid u Srebrenici ) da je njihova uloga u ratu u BiH vjerovatno još više izkomplicirala situaciju, naročito na vojno-političkom planu.

Nekoliko mirovnih misija je organizovano od strane međunarodne zajednice na čijem čelu su bili prominentni zapadni političari. Čitav niz primirja je bilo potpisano samo da bi ostali kao “mrtvo slovo na papiru”. Zapadni diplomati svojim stavovima i ponašanjem ipak su razbili “utopijsku viziju” da će rješenje za rat u BiH doći iz vana, što se također kasnije ispostavilo netačno. Zapadni diplomati, među kojima su se najviše isticali Lord Owen i Lord Carrington su djelomično doprinijeli kulturi odnosa zapada prema BiH a što se podrazumjevalo na već jasnu apatiju i nedostatak liderstva. Jedan od poznatijih političkih ali i neuspjelih rješenja je bio takozvani Vens-ovenov mirovni sporazum . U epilogu može se zaključiti da je osnovni problem stava međunarodne zajednice bio nerazumjevanje stanja na terenu i osnovnih ciljeva i tendencija ideologije srpske, hrvatske i bošnjačke strane. Dok su se stvari u BiH rješavale na frontu stav međunarodne zajednice koji su insistirali na mirovnom diplomatskom rješenju se dojmio utopijski.

Umješanost međunarodne zajednice je eskalirao u kontraverznosti kako se konflikt komplicirao. Jedna od najkontraverznijih odluka UN-a je bila osnivanje tzv “ sigurnosnih zona “ Žepa , Srebrenica , Goražde i Sarajevo . Evidentna nemoćnost međunarodne zajednice da kontroliše situaciju je kulminirala padom Srebrenice i Genocidom u Srebrenici u kojem je oko 8.000 Bošnjaka likvidirano od strane srpskih snaga. Iako je Genocid u Srebrenici pokrenuo čitav niz promjena u odnosu međunarodne zajednice prema ratu u BiH interesantno je za napomenuti da za vrijeme u kojem je Sarajevo bilo pod “zaštitom“ UN-a kao “sigurnosna zona“, u Sarajevu je ubijeno oko 12.000 civila od strane srpske vojske.

Pored manjih selektivnih intervencija zračne sile NATO -a tokom rata od 1992-1995 ono što se može smatrati odlučnom vojnom intervencijom međunarodne zajednice (NATO-a) počelo je oko 02.00 sata 30. avgusta 1995. godine bombardovanjem srpskih položaja oko Sarajeva. Prema mnogim tvrdnjama, vojna intervencija je bila direktan odgovor na zadnji masakr sarajevskih civila 25. avgusta 1995. godine na Markalama u kojem je stradalo preko 60 Sarajlija. Ipak prema mnogim izvorima se može tvrditi da je vojna intervencija prouzrokovana nizom razloga od kojih je masakr na Markalama bio samo jedan koji je izazvao dovoljno političkog momentuma da se NATO sa SAD -om kao liderom jasno i direktno uključi u konflikt.

Operacija Namjerna Sila (Deliberate Force), kako je nazvana intervencija, uključila je bombardovanje srpskih položaja, uz nekoliko prekida ili pauzi, koje je trajalo oko 2 sedmice i zvanično je okončana sa dogovorom deblokade Sarajeva 14. septembra 1995. godine.

Prevashodna namjena vojne intervencije NATO-a je bila uspostavljanje vojnog balansa na terenu i tjeranje srpske strane da se odazove mirovnom procesu. Pored bombardovanja srpskih vojnih uporišta oko Sarajeva, NATO-ov plan je uključio i selektivno bombardovanje strategijskih srpskih vojnih položaja širom Bosne i Hercegovine u šta se uključuje i bombardovanje komunikacijskog centra srpske vojske nedaleko od Banja Luke , a koji je za posljedicu imao destabilizaciju srpskih vojnih položaja u zapadnoj Bosni i značajno napredovanje Operacije Oluja od strane hrvatskih i bosanskih snaga. Nato je za 15 dana bombardovanja izveo 3.200 naleta, i pritom na srpske položaje istresao 10.000 tona eksploziva. Kao posljedica vazdušnih udara Nato-a poginula su 152 civila, a 273 su teže ili lakše ranjena.

Operacija Oluja

Oduševljen uspjehom operacije Bljesak, predsjednik Clinton je dao odobrenje za početak operacije Oluja. Sjedinjene Američke Države su bile aktivno uključene u pripremu, nadzor i početak operacije Oluja. Zeleno svjetlo Bijele kuće i predsjednika Clintona za operaciju Oluja bilo je dostavljeno Hrvatskoj od kapetana Richarda C. Herricka, koji je izvijestio da SAD nemaju ništa protiv protiv otpočinjanja ove operacije i da ova treba da bude ‘brza i efikasna‘ i završena u roku od 5 dana.

Ovo je predstavljalo završnu fazu vojne saradnje izmedju SAD i Hrvatske, koja je otpočela 1992 . godine. 1995. godine Clinton se spremao za ponovne izbore, i Bob Dole , kao republikanski kanditat, postavljao je sve glasnije zahtjeve Senatu za ukidanje embarga na uvoz oružja za bosanske Muslimane. Za Clintona, Balkan postaje jedno od ključnih strateških pitanja za dalji ostanak u Bijeloj kući.

U svojoj strategiji za razrješenje krize, američka administracija na čelu sa Clintonom je odlučila da iskoristi hrvatsku vojsku za napad na srpske snage, zbog čega je potpisana Splitska deklaracija između Izetbegovića i Tuđmana, koja je dopuštala ulazak hrvatskih vojnih snaga pod vođstvom Ante Gotovine na teritoriju Bosne i Hercegovine u svrhu saradnje sa Armijom Bosne i Hercegovine. Za uspjeh te operacije bilo je neophodno da hrvatske snage osvoje Dinaru iznad Knina i da oslobode Knin i Krajinu u operaciji Oluja, da bi se odmah zatim prebacile na teritoriju Bosne i izvršile pritisak na Srbe i time prisilile Miloševića da potpiše Dejtonski sporazum .

Vrlo brzo je došlo do neke vrste nagodbe između hrvatske i američke obavještajne službe. Hrvatska je dala američkoj službi (DIA) 500 kg ruskih podvodnih mina i najmodernija ruska torpeda, kao i dešifrirajuće kodove korištene između ruske i jugoslavenske vojske.

Ovo oružje transportovano je u SAD preko splitskog vojnog aerodroma. Herculesi C-130 spustili su se u toku noći, oružje je natovareno i u najvećoj tajnosti prebačeno u SAD ili u američke vojne baze u Evropi. Hrvatska strana otkrila je također lokaciju tvornice za proizvodnju hemijskog oružja u u Bijelom polju pokraj Mostara . Ovo je bio samo početak saradnje, jer odmah potom SAD je isporučila Hrvatskoj sisteme za prisluškivanje i nadgledanje teritorije Srbije i Crne Gore, pomoću kojeg se moglo istovremeno osluškivati i snimati 20.000 telefonskih razgovora.

Prilikom združenih napada na srpske položaje aktivno je učestvovala regularna vojska Republike Hrvatske. Na frontu prema Krajini, angažovano je bilo pet brigada Hrvatske vojske sa ljudstvom iz Splita , Varaždina , Zagreba , Trogira, Bjelovara i Gospića, kao i tri domobranske pukovnije iz Metkovića, Splita i Unesića. Ukupno, ovdje se nalazilo 30.000 vojnika Republike Hrvatske.

U regionu Posavine bilo je angažirano također 30.000 pripadnika Hrvatske vojske. Riječ je o brigadama iz Vinkovaca, Županje, Zagreba, Osijeka , Nove Gradiške, Slavonskog Broda i Našica.

Daytonski mirovni sporazum

Daytonski sporazum je bio kulminacija tzv Šatl (Shuttle) diplomatije koju je odpočeo Richard Hoolbrook sa svojim timom pod sponzorstvom SAD -a. Šatl se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Šatl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijeđivali i moderirali zahtijeve zarađenih strane.

Mnoge osnove i preduslovi Daytonskog sporazuma započeli su zapravo Šatl diplomatijom još godinu dana prije završne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Daytonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj ) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.

Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995 . godine. Glavni učesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegović , srbijanski predsjednik Slobodan Milošević , hrvatski predsjednik Franjo Tuđman , te glavni američki posrednik Richard Holbrooke , i general Wesley Clark . Sporazum je zvanično potpisan u Parizu , 14. decembra . Sadašnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.

Daytonski sporazum je efektivno završio rat mada je ostavio mnoge stvari nerješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslovenske krize.

Uloga međunarodne zajednice

 

 

Wance Owen plan 1994

Pod međunarodnom zajednicom u ratu i Bosni i Hercegovini se prvenstveno ubrajaju UNPROFOR , NATO , Evropska unija , UN i SAD kao i druge države i međunarodne paravojne formacije koje su imale relativno značajan doprinos u tok zbivanja u Bosni i Hercegovini.

Uloga međunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i međunarodnim, karakteriše kao najveća kolektivna greška u modernoj historiji 2 . Ova greška podrazumjeva stav inicijalne neodlučnosti i apatije na političkom nivou koju je međunarodna zajednica zauzala a koji se prevashodno održavao na nivou UN-a i Evropske unije. Ta greška je prouzrokovala otezanje i komplikovanje konflikta te daljnja razaranja i žrtve. Svakako se nemože zanemariti da su međunarodne snage pretrpjele i značajne gubitke (320 poginulih vojnika UNPROFOR-a i brojni ranjeni).

Jedan od prvih poteza koji mnogi danas karakterišu kao inicijalna greška koja je značajno doprinijela procesu raspada Jugoslavije je bila unilteralna odluka Njemačke o priznanju Hrvatske nezavisnosti. Taj potez, koji su mnogi smatrali ipak neminovnim, je stavio Bosnu i Hercegovinu u izuzetno nezgodnu poziciju.

Pogoršanje krize u Jugoslaviji međunarodna zajednica je primila sa polovičnim reakcijama i mjerama kao što je bilo implementacija mirovnih posmatrača po mandatu UN-a koji nisu imali kapacitet da preduzmu značajne mjere kako bi ublažili ili poboljšali efekte krize. Sama impotentnost međunarodne zajednice je ohrabrila nacionalističke vođe i one kojima je put u rat već bio zacrtan kao dugoročni cilj. Čitav niz rezolucija koje su izglasane pri UN-u nisu imale metod primjene osim rezolucija koje su uspostavile embargo oružja za sve države bivše Jugoslavije i ekonomski embargo protiv Srbije i Crne Gore . Obe rezolucije su u manjoj ili većoj mjeri također kršene tokom rata.

Posljedice

Broj žrtava:

Ukupno 93.837, Bošnjaci-63.687,Srbi-24.216, Hrvati-5.057,ostali-877,neutvrđeno 4.000.

Ukupno civila: 34.610:-Bošnjaci,30.514-Hrvati-2.076i Srbi1.973

Ukupno vojnika: 54.223:Bošnjaci-30.173,Srbi-21.399,Hrvat2.619,ostali-32,

 

1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamošnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegović, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaže da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna država. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu složiti pošto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini tražili su da se tamošnjem hrvatskom življu garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obraćanje Franje Tuđmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.) 3

2 “HRZ i TRZ ostaju kod svojih zaključaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlučuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna - zajedničke hrvatske drzave.” (zaključci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda) 5

3On je rekao: “Čuj Stipe, iznenađen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je živio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacistička vremena, još gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih.” Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivše komšije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to što su Muslimani. Drugu veliku grupu tamo činili su vojnici HVO-a koji su preko noći razoružani i poslati tamo. Bio je jako iznenađen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tuđmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesić) 3

4”Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena, i koliko sam ja čuo, koliko smo mi pružali pomoć, ali ima i stanovitih pritužbi, sa tog ratišta, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoći s naše strane. Pa bih želio da čujem s vaše strane, šta je do sada učinjeno i da se dogovorimo dalje (...)” (Razgovor Franje Tuđmana u Predsjedničkim dvorima 22. oktobra 1993.)