Pravoslavlje je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katolicizam i protestantizam).

Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva (cezaropapizam),težnje carigradskog patrijarha, razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini (celibatu) itd.,doveli su do privremenog (864.-868.) te konačnog (1054.) raspada pravoslavlja sa zapadnom Crkvom. Danas u pravoslavstvu postoji 15 neovisnih crkava.Na čelu im stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je carigradski patrijarh koji nosi titulu ekumenskog patrijarha. Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Stare istočne patrijašije,Jeruzalemska, Antiohijska i Aleksandrijska, gube u 7. stoljeću širenjem islama svoje značenje. Pravoslavlje se iz Bizanta širi na Balkan,u Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve.To su: Ruska, Grčka, Rumunjska, Bugarska, Srpska, Albanska, Makedonska, Gruzijska, Ciparska, Sinajska, Slovačka, Poljska, Češka te Finska pravoslavna crkva. Od njih su najuglednije Ruska i Grčka pravoslavna crkva.

 

Pravoslavlje u našim krajevima

 

Na našim područjima pravoslavlje se počelo širiti u nekoliko navrata. U 15. stoljeću nakon turskih osvajanja, u 17. stoljeću za vrijeme austrijsko-turskog rata, te u 18. stoljeću pod vodstvom patrijarha Arsenija IV.

Podizale su se pravoslavne crkve, organizirala školovanja pravoslavnih svećenika itd. U Republici Hrvatskoj postoji pet pravoslavnih eparhija: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Osječkopoljska i baranjska, Slavonska i Zagrebačka.U Bosni i Hercegovini postoji pet pravoslavnih eparhija.Sve su podređenje srpskoj pravoslavnoj crkvi s patrijarhom u Beogradu. Uz Srpsku pravoslavnu crkvu, još djeluju Makedonska i Bugarska pravoslavna crkva s vjernicima iz makedonske i bugarske manjine.

U 20. stoljeću, poglavito za razdoblja dviju Jugoslavija, pravoslavlje se u Hrvatskoj proširilo prirodnim doseljavanjem Srba sa sela u obližnje gradove odnosno u velike gradove i industrijska središta.

Pravoslavlje u Hrvatskoj je nažalost bilo obilježeno i velikosrpskom politikom, koja je, primjerice, planirala naseljavati Makedonce u Hrvatskoj, jer su velikosrpski ideolozi smatrali da Makedonci s područja Kraljevine Srbije pokazuju sklonost bugarstvu, a u Hrvatskoj će prikloniti se srpstvu i postati Srbima; praksa to nije pokazala.

Drugi zanimljiv slučaj je bilo privođenje hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje (o toj pojavi piše hrvatski književnik Brešan). Ipak, ta politika nije uspila polučiti znaajnije rezultate.

Najveće rezultate je polučivala planskim naseljavanjem državnih službenika, Srba i Crnogoraca u gradove. Nakon drugog svjetskog rata, pravoslavlje se širilo koloniziranjem Srba i Crnogoraca iz pasivnih krajeva u iseljena njemačka sela te u hrvatska sela koja su bila proglašena “ustaškima”, čije je stanovništvo bilo prisilno raseljeno uz zabranu povratka.

Od 1942.-1945. godine, na području NDH, djelovala je Hrvatska pravoslavna crkva, koja je sjedište svoje patrijaršije imala u Zagrebu. Na čelu joj je bio patrijarh Germogen.1990-ih godina su krenule incijative za obnovu njena rada.

Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.