1. Kamene gomile

Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, u početku Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati.Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine, posebice smjerom Klobuk - Vitina - Radišići - Ljubuški - M. Vrata -Studenci, po padinama i vrhuncima brda. Gomile (tumuli) spadaju među najbrojnije pretpovijesne grobne lokalitete u Bosni i Hercegovini. Radi se o nasutim objektima, u Hercegovini kamenom, a drugdje i zemljom s kamenom. Najčešće je u sredini jedan grob kamene konstrukcije s preklopnicama, ali ima i grobova s više ukopa. Pokojnik je mogao biti u ispruženom, ali i u zgrčenom položaju. Gomila je u biti nadgroban spomenik. Velik dio kamenih gomila u Hercegovini pripada ranom brončanom dobu 18. - 14. st. pr. Kr. ali najveći broj kamenih nadgrobnih gomila pripada kasnom brončanom i željeznom dobu, 12. - 3. st. pr. Kr.). Velika je koncentracija kamenih gomila u Ljubuškom oko Cerna, Studenaca, Radišića, Klobuka i Veljaka. Veće od njih imaju i imena: Zmijska, Gradska, Zidana i druge. Među njima ističe se Rotna gomila u Bijači, pored ceste Bijača - Vid (oštećena), te niže od nje prema Prudu Modra gomila.

2. Rimski kompleks Gračine

Rimljani su u 3. st. pr. Kr. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom I. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. O šest stoljeća rimskoga vladanja svjedoče brojni materijalni ostaci. Znamo poimence za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, u predjelu Humca ili Radišića, a drugo naselje Pagus Scunasticus, na području

Iliri-arheološki nalazi

Ljubuški kraj s obiljem vode, bogatstvom flore i faune, zacijelo je bio nastanjem u prapovijesno doba, o čemu svjedoče kameni, koštani i metalni nalazi, koji se čuvaju u Muzeju Franjevačkoga samostana Humac, najstarijemu muzeju u BiH , utemeljenom 1884. Prvi poznati stanovnici bili su Iliri, najvjerojatnije u početku Daorsi, koje su potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. Od njih su ostale brojne grobne kamene gomile i utvrđene gradine po padinama i vrhuncima brda.

Rimljani-naselja,bazilike,spomenici

Rimljani su u 3. st. pr. Kr. zaratili s Ilirima i konačno ih pokorili početkom I. stoljeća. Ljubuški je u upravnom smislu potpao pod Naronitanski konvent (okrug), čiji je glavni grad bila Narona, danas Vid pored Metkovića. U šest stoljeća rimskoga vladanja ostalo je dosta spomenika. Znamo poimence za dva naselja. Prvo je bila putna postaja Bigeste, koja je ležala na vojnoj cesti Salona (Solin) – Narona (Vid), oko čijega smještaja postoji dvojba među arheolozima. Jedni je smještaju u Humac, s drugi u Radišiće, nedaleko od Ljubuškoga. Drugo naselje Pagus Scunasticus, u predjelu Mostarskih Vrata, podigli su isluženi vojnici – veterani, koji su u znak zahvalnosti radi dodjele zemlje podigli spomenik rimskome caru Tiberiju. Na Humcu, u blizini Franjevačkoga samostana, na lokalitetu Gračine, otkopani su ostaci rimskoga vojnoga kompleksa, koji se obično naziva Bigeste. U jednome dijelu objekta nalazilo se kupalište sa saunom, koje se zagrijavalo podzemnim sustavom za grijanje (hypocausis). U objektu su pronađeni brojni ostaci keramike, vrčeva, svjetiljaka, vaza, novčića, nakita, prstenja, fibula, stakla, alata i oružja. Čini se da je riječ o pratećem objektu uz vojni logor (canabae). Po brojnim nadgrobnim natpisima znamo da su u Ljubuškom boravili dijelovi rimskih legija: Legio VII, Legio IV. Flavia Felix, Legio VIII. Augusta , te pomoćne vojne postrojbe, kohorte: Cohors I. Belgarum, Cohors I. Lucensium, Cohors III. Alpinorum i druge. Antički vojni logor na Gračinama u Humcu proglašen je nacionalnim spomenikom BiH.

Premda nisu posebno istražene, u Ljubuškom su zasigurno egzistirala brojna poljoprivredna imanja, villae rusticae. Zna se da su postojale i ranokršćanske crkve, bazilike, od kojih prednjače one u Vojnićima, Vitini, Proboju i C. Grmu.

Hrvati-Humačka ploča

Nakon dolaska slavenskih i hrvatskih plemena od VII. stoljeća ljubuški kraj počinje nazadovati. Spomenici iz razdoblja ranoga srednjega vijeka rijetki su. Ljubuški je vjerojatno ulazio u sastav hrvatske županije Rastoke, koju u 10. st. spominje bizantski povjesničar car Konstantin Porfirogenet. Iz tog doba zanimljivi su nalazi karolinškoga oružja, mačeva i ostruga, te Ljubuške ploče, kamena spomenika s cvjetnim pleternim ukrasom, tipičnim za starohrvatsko ranoromaničko razdoblje 9. – 11. st. Ipak, najčuveniji je spomenik ljubuškoga kraja Humačka ploča , natpis na starohrvatskoj ćirilici s primjesama dvaju glagoljskih slova. Govori o gradnji crkve Sv. Mihovila, koju podiže izvjesni Kresimir i njegova žena.

Srednji vijek-stećci

Po brojnosti značajni su srednjovjekovni spomenici stećci, kojih je na 45 lokaliteta evidentirano oko 600 primjeraka (Studenci, Klobuk, Zvirići, Bijača, Hardomilje, Grab, Veljaci i dr.). U 14. – 15. st. podignuta je na vrhu Buturovice tvrđava, koja se obično pripisuje hercegu Stjepanu, premda je starija od njega. Osim hercega Stjepana Vukčića Kosače i njegovih sinova ističu se u 15. st. velikaši Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići. Krajem 14. st. spominje se i selo Veljaci, koje je bosanski kralj Dabiša darovao svojoj kćerki Stani. U pisanim izvorima Ljubuški se prvi put spominje 1444. pod nazivom Lubussa. Zna se da je imao podgrađe i crkvu, vjerojatno na predjelu Crkvina oko današnje crkve Sv. Kate u središtu grada, gdje je pronađena dobro klesana kamena nadgrobna ploča. Stari grad Ljubuški proglašen je nacionalnim spomenikom BiH, ali i dalje propada bez ikakvih aktivnosti na očuvanju i zaštiti. Ove slike svjedoče o propadanju i zanemarenosti Starog grada Ljubuški.