Rijetki su gradovi koji imaju tako malu rijeku i na malom prostoru više kamenih ćuprija i tragove ljudskih naselja iz svih epoha: od neolita, Ilira, Rimljana, Turaka do novijeg doba.

Moramo upoznati prošlost Stoca i na osnovu toga zaključiti o istorijatu razvoja njegovih mostova. Stolac se razvijao u srednjem vijeku na komunikaciji od Dubrovnika prema Srbiji. Preko Stoca vodili su trgovački putevi iz unutrašnjosti kopnenog zaleđa prema moru i trgovačkim lukama Dubrovnik i Neum-Klek.

Na izgradnju mostova djelovali su specijalni zanati: stupe za valjanje sukna i mlinice. U Stocu se nalaze brojne mlinice. Taj unosni posao omogućavao je izgradnju stupa i mlinica, a to je uticalo na izgradnju ćuprija u Stocu. Domaći graditelj vezan je za kamen i polukružne svodove (čemere, izbe) kao njegovu konstruktivnu formu. On sa lahkoćom pravi i po desetak takvih jednakih lučnih otvora. Na Bregavi su napravljene mlinice i stupe koje spajaju dvije suprotne obale. Graditelj je primjenjivao istu formu: i mostovi su građeni kao i mlinice, samo što su rasponi lukova veći nego kod mlinica. Ima mostova koji su napravljeni samo da se priđe bogomolji, imetku ili su bili zadužbina. Bregava je u svom toku razvedena i pravi rukavce sa obadvije strane svoga toka. U Stocu ima vlastitih ćuprija koje služe za prilaz u vlastitu kuću ili za korištenje bašte ili prelaz za mlinicu ili stupe (bentovi). Specifična su i skakala napravljena na Bregavi za prelaz u bašte kao i tahtare.

Danas u Stocu postoje tri velika kamena mosta i nekoliko manjih. Svi ti mostovi, i veliki i mali specifični su po svojoj gradnji, a imaju i svoju estetsku vrijednost

Među najstarije ćuprije u Stocu ubraja se Gornja ćuprija ili jednostavnije Ćuprija. Ona je 70-tih godina prošloga vijeka dobila ime Inat ćuprija. Pored ove ćuprije nalazi se mlinica, džamija, kafana i hamam. U ovom dijelu pored ćuprije razvilo se naselje. Tu je tekao život kao i u svim drugim čaršijama. Pričale su se dogodovštine o ljudima, razne zgode i nezgode tako da danas imamo mnogo priča o ljudima koji su tu živjeli. Svaka generacija imala je svoje priče. U ovom posljednjem ratu nestala je skoro cijela generacija mladih ljudi sa Ćuprije: braća Buzaljko Mito i Emir, Fazlo Sarajlić, Libija Ljubović, Eno Puzić, Rasim Elezović, Rasim Zećo, Ahmo Burić (Roda), Miro Dervoz (Šoga) i Emso Behmen.

Ovaj most bio je toliko popularan da su se ispredale legende o njemu. Prema legendi gradnja Inat ćuprije počinje krajem XVI i početkom XVII vijeka. Legenda priča da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu (ovi podaci vjerovatno nisu tačni). Po mom mišljenju Gornja ćuprija napravljena je prije Donje ćuprije jer su svi putevi iz Dubrovnika vodili prema Gornjoj ćupriji ili su možda pravljene uporedo.

U isto vrijeme Evlija Čelebija piše: ”1658. godine izbio je ponovo ustanak u Anadoliji, pa je Porta preduzela sve mjere da ga uguši. U to vrijeme glavni zapovjednik u Stocu bio je beg koji se morao odazvati sultanu da ide na vojsku. Pokupi beg sve iz Stoca što imade ja glavu, ja snagu i ode na vojnu. Čim je beg otišao iz Stoca, u Stolac je došao neki Trtak iz Ljubinja i ujutro osvanuo vlast. Premetnuo se s puščetinom kroz Stolac s petnaestak njegovih vojnika čiji je vakat došao. Težak je to vakat kad ima vlast onaj s puškom u ruci i praznom glavom na ramenu. Hodajući po Stocu na Donjoj ćupriji nađe Isah-Neimara i Ristu kako skidaju skelu.

Trtak je tada pozvao Isaha da pravi ćupriju ljepšu od begove, na gornjoj ili sjevernoj strani Stoca.

Jest da sila Boga ne moli, ko će praviti fukari ćupriju, ko li čekati bega kad se vrati, a samovolja u Stocu. Gluhovode caruju. Tvrd se komad zalomio.

Isah je mislio kad mora više graditi ćupriju da načini nešto da valja, pa će i begu milo biti, a i ja se neću svoga rukodjela stidjeti. Predloži Trtku da napravi ćupriju ko burmu, po burme na suncu, a druga pola u vodi.

Trtak neće ni da čuje: Hoću ćupriju koja ima više oka nego begova. Argati počeli jaziti Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa pravi i bogami je načiniše.

Dok su pravili, smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije s kraja jedna noga dopire do vode, a u onog drugog naslonjena u brdo.

Trtak to nije ni primjetio, k'o prazna glava. Slavio je heftu dovršavanje ćuprije, jer osta spomen kad se i on u Stocu pitao. U Anadoliji je završena vojna. Beg s vojskom dođe u Stolac. Isah i Risto da mogu utekli bi pod zemlju. Znaju oni da će beg od svakoga tražiti što je radio. Majstore je sila natjerala, pa što će im beg. Tako su oni razmišljali. Ama pravde nema. Kad je beg vidio ćupriju, odmah na Veliku tepu tupan i telal. Sakupi se narod cijelog Stoca. Misle da će beg kazivati šta je sultan naredio i kako mu je na vojni bilo. Umjesto toga beg poče kažnjavati, sve redom ko je god šta učinio što njemu nije po volji. Pred svijetom beg naruži i nabruči majstore i naredi da im se udare falake. Tako je izgrađena Inat ćuprija. Odavno nema bega ni Trtka, nema ni Isaha ni njegovog majstorluka, ali u Stocu stoji stara ćuprija čudnog izgleda za oko, ali interesantna i lijepa za dušu.