Islam (arap. islam: predanost Bogu), monoteistička svjetska religija nastala u Arabiji u VII. stoljeću. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad Muhamed sa svojim pristašama bježi iz Meke u Medinu (hidžra).

Nastanak i izvori

Islam nastaje u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba ( Medina ) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathuštrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.

Islam že od židovstva i kršćanstva preuzeti strog i radikalan monoteizam, nešto od gnostičkog učenja, a od predislamske arapske religije (džahilijet) zadržat će neke moralno-pravne propise i običaje (klanska solidarnost, poligamija, svetište Kaba).

Kabu su predislamski Arapi preuzeli od pravovjernih čistunaca tzv. hanifa). Poligamija bi sa pojavom islama bila također ukinuta ali je ostavljena jer bi bilo gotovo nemoguće da naglo dođe neki zakon koji bi zabranio čovjeku koji je imao desetine žena (naime, takav je bio običaj predislamskih Arapa) da ima samo jednu ženu.Zato je u Kur'anu i izrečena rečenica u kojoj se kaže jednu, dvije, tri i četiri žene - a nije odmah rečeno “četiri i ne više”.To je mudrost Kur'ana. Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. četiri su izvora islama:

1. kuranska objava (Kuran)

2. Muhamedove upute i praktični primjeri (suna)

3. jednodušna suglasnost velikih islamskih zakono-znanaca (idžma)

4. teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji (kijas)

 

Vjerovanje

Islamsko vjerovanje sadrži šest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaća dragovoljno i u njih čvrsto vjeruje:

1. vjerovanje u jednoga Boga - Allaha , stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima.

2. vjerovanje u anđele (meleke), neki od njih su:(Džibril, Mikil, Melek smrti i Israfil), vjerni Allahu i izvršitelji njegovih naredaba; anđeli pomažu vjernicima protiv zla i slave Boga; suprotnost anđelima je iblis. Iblis (šejtan) navraća ljude na činjenje loših djela.

3. vjerovanje u sve četiri pisane objave, koje su objavljene poslanicima: Davudu, Musau, Isau i Muhamedu (Davud-Zebur, Musa-Tevrat, Isa-Indzil i Muhamed-Kuran”)

4. vjerovanje u poslanike, za koje se zna da su poslani od Boga. U Kuranu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhamed.

5. vjerovanje u sudnji dan; Dan kada će ljudi odgovarati za učinjena djela, bila dobra ili loša.

6. vjerovanje u predodređenje ((kader));

 

Bogoštovlje

Po islamskom učenju čovjek je religiozno biće, jer ne postoji ni jedan čovjek na svijetu a da u nešto ne vjeruje. To se očituje ukupnim životom vjernika, a na poseban način u bogoštovnim činima (ibada). To čini i svjetovni život (muamalat), gdje svaki Musliman mora imati dobre međuljudske odnose sa svim ljudima. Stoga,sve što je dobro i pozitivno Islam prihvaća, a sve što je loše kategorički odbacuje. U Islamu je pet bogoštovnih dužnosti,pet stupova (arkan) Islama:

1. ispovijest vjere (kelime i sehadet) - Izgovaranje: (“Nema drugog Boga, osim Allaha; a Muhamed je Božiji rob i Božiji poslanik”);

2. obredna molitva (salat ili namaz) - Kojom se vjernik približava Bogu, u toku dana pet je molitvi;

3. ramazanski post (saum) - Ustezanje od jela, pića, pušenja, spolnih zadovoljstava i nepriličnog govora od zore do zalaska sunca, u toku Ramazana koji traje trideset dana.

4. obvezni vjerski prinos (zekat) - Imućni Muslimani dužni su od viška svoje imovine udjeliti 2,5% za potrebe: siromašnih, učenika, bolesnika, starih i iznemoglih.

5. hodočašće u Meku (hadž) - Jedanput u životu za onoga tko je u stanju;

Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak (jevmul-džuma) je molitveni dan, kad mujezin s minareta (danas preko razglasa) poziva vjernike u džamiju. Ondje imam predvodi zajedničko klanjanje i drži propovijed (hutba). Glavni muslimanski blagdani su: Ramazanski bajram (Id al-Fitr) i Kurban-bajram (Id al-Adha).

 

Moral i pravo

 

Premda Kuran sadrži osnovno načelo naravnog zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo) pa i postavku da ljudska djela vrijede po nakani i unutarnjem stavu, islam je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose detaljno propisuje šerijatsko pravo. Šerijat znači put k Bogu, Božji zakon, a on ima četiri izvora (Kuran, suna, idžma i kijas). Šerijatsko pravo obuhvaća pet kategorija:

1. ono što je Allah naredio

2. ono što je samo preporučio, ali nije propisao

3. ono što je ostavio neodređenim

4. ono što je otklonio, ali nije izričito zabranio

5. ono što je izričito zabranio.

Pravo tumače uleme, a u praksi po njemu sude kadije. Od VII. do IX. stoljeća razvija se islamska pravna znanost (fikh) sa svoje četiri pravne škole (mezheb): malikitska (malikizam), hanefitska (hane-fizam), šafijitska (šafijizam) i hanbelitska (hanbelizam) škola.

U XIX. i XX. stoljeće šerijatsko pravo doživljava krizu u susretu sa zapadnjačkim laičkim društvom i građanskim pravom. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području porodičnog prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).

Islamska zajednica (Uma)

Uma se okuplja oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnoga i pravnog sustava. Jedinstvo i raznolikost dva su komplementarna obilje ? ja te religijske zajednice. Jedinstvo proizlazi iz jednostavna i obuhvatna dogmatskog i bogoštovnog sustava, raznolikost iz različitih jezičnih, kulturnih i etničkih zajednica u koje se islam uklopio u prostoru i vremenu. Uma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji poslanik (prorok), ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, već Alah koji je za to ovlastio svog poslanika. To jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Umu i u susretu sa zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima ozbiljne probleme. U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava odre?ena vjerska slu ? ba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (ulema). U islamskim zemljama (dar-ul-islam) muftija je u skladu sa šerijatskim pravom rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu te riječi. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom (kutubhana).

Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. stoljeća) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom izdiferencirali pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskog prava (sunu, idžmu i kijas). Šijiti osporavaju treći izvor (idžma) i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja (idžtihad). Zbog naglašavanja subjektivnog načela religioznog iskustva, šijiti su se dalje raščlanjivali na pojedine sekte (duodecimiti, septimiti, ismailiti, karmati, muteziliti). Novije su sekte šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se raščlanjuje na pravne škole i derviške redove. Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).

Rasprostranjenost

Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio čitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredstvom trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII-XV. stoljeće) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).

Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku ( Iran , Afganistan , Pakistan , Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crno-afričku (Eritreja, Nigerija , Sudan i dr.) zonu. Na tom raznoliku supstratu islam je stoljećima razvijao bogatu, raznoliku i u isto vrijeme jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. stoljeću u islamskom svijetu dolazi do istovremene težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti).

Islamsko društvo u XX. stoljeću nije bilo imuno ni prema utjecaju socijalističke i komunističke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama i istovremeno nastojanje da se islam prilagodi modernom vremenu (reformizam). Broj muslimana danas (2004) je teško procijeniti zbog velika raspona u kojem se kreću objavljene brojke (od 800 milijuna do 1,3 milijarde), no, smatra se da je brojka od 1,1 milijarde najbliža realnosti.

Derviški redovi (tarikati) su se u islamskom svijetu pojavili početkom trećeg stoljeća muslimanske ere. Riječ tarikat ne znači ništa drugo do škole, koje su dobile nazive po njihovim osnivačima. Oni su podizali i upućivali svoje učenike ka usavršavanju znanja i djelovanja. Ti učenici su se, zatim, pozivali na njih, a njihove škole, ili tarikati, nazvani su po ovim specifičnim imenima.

Sufijski tarikat je škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Ni manje ni više od toga.

Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su bili samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva.

Islamski tesavvf, s obzirom da se bazira na principima i učenju islama, razlikuje se npr. od asketizma, koji počiva na monaštvu. Islam uskladuje pobožni život sa društvenim težnjama ka napretku i razvoju. Islamski tesavvuf nikada nije naginjao monaštvu, niti su se njegovi nosioci isključivali iz tokova života ili blokirali njegove pozitivne tendencije. U stvari, sufije su bili majstori, zanatlije, radnici, političari, pjesnici, naučnici, kaligrafi, vojnici. Istinski tesavvuf nije u suprotnosti sa svim onim što afirmira napredak i razvoj. Ako neki čovjek poželi moralno i duhovno usavršavanje, to nikako ne znači da će tada doći u suprotnost sa svojim svakodnevnim životnim djelatnostima.(1)

Istraživanja o prisustvu islama u Bosni i Hercegovini i razvoju njegove multidimenzionalne kulture na prostorima ove zemlje pokazala su da je, od samog početka organiziranja tursko-osmanske vlasti i njezinog civilizacijskog djelovanja u procesu formiranja urbanih sredina i intezivnog širenja orijentalno-islamske kulture, jedna od značajnih uloga pripadala dervišima i njihovim redovima (bratstvima). Ima mišIjena da su derviši u Bosnu došli prije turske vojske.Oni su u pravom smislu prvi misionari islama. Njihova energija i široki utjecaji izbijali su iz duhovnog jedinstva i organizacijske strukture, koji su profilirani i njegovani unutar sufijskih centara (zavija, tekija, hanikaha) i na osnovu personalnog autoriteta starješina bratstava (redova) šejhova ili njihovih zamjenika (halifa). Konstantnost njihovog djelovanja i utjecaji sufijskog učenja i ponašanja derviša bili su uslovljeni nizom društveno-historijskih okolnosti i ortodoksnim (a ponekada i heterodoksnim) profilom samih redova. U vrijeme tursko-osmanske vlasti tarikati i tekije potpadali su pod nadzor muftije i kadije dotičnog područja.Prva registrirana ustanova tarikata u Bosni je bila Melevijska zavija na Bentbaši iz 1462.godine.

Uloga derviša u duhovnom i intelektualnom razvoju Sarajeva

Istraživaču se ne može oteti utisak da su derviši svojom individualnom snagom, utjecajem i autoritetom ali i kolektivitetom svoga bratstva dali neizmjerljiv doprinos razvoju sarajevske čaršije, ali i njezinog duha i opredjeljenja za budućnost. Duhovnost Sarajeva je upečatljivo vitalna, u blagostanju mistična, u nemirnim vremenima oprezna,a u ratnim vremenima žilava, buntovna i borbena čudnom snagom i energijom. Sarajevo je cijelo takvo, čitava Bosna.Eklatantan primjer takvog duha je šejh Kaimija, koji je, kad se sarajevska sirotinja pobunila stao na njezinu stranu, i davao takt njezinim opravdanim zahtjevima, a kada je kod. vlasti “dara prevršila mjeru”, njega protjeruju u Zvornik, što uopće ne lomi njegov duh, jer duh sufijskih učitelja ne može se slomiti.Bosanski šejhovi tipa Kaimije, Ilhamije i drugih samo su primjeri kakvih je ova zemlja iznjedrila mnogo.

Derviši Bosne više nego i jedan drugi tip njezinog stanovništva ili staleža čuvaju tzv. obrazac Bosne. Oni su doprinosili njezinoj islamizaciji, bili misionari vjere, nosioci znanosti i duha, od gradske sredine do zabitih sela.Oni su bili kroz njezinu povijest njezina narav i bilo. Derviši su bili i ostali aktivni sudionici života Bosne i njezini vjerni reprezentanti, na njezinom braniku u svakom smislu te riječi.

Pojava derviških redova u Sarajevu

Islamizacijom naših krajeva proširili su se i tarikati, pa su podizane i tekije u centrima kao različita arhitektonska rješenja, ali nikada tako impozantne kao što su džamije. Sultan Mehmed II EI-Fatih sa svojom vojskom je pored znalaca različitih struka i znanosti sa sobom poveo i najodabranije predstavnike svih tarikata da kao propagatori islama šire duh islamskog misticizma i moralno djeluju na vojnike. Tvrdi se da je kada je došao pred Sarajevo , videći samo jednu munaru, uzviknuo:

Ako Bog da, sagradićemo u njemu toliko džamija, turbeta i tekija, koliko ima u godini dana.

Nedugo potom u Sarajevu su se počeli okupljati najbolji šejhovi, najpoznatiji derviši i nezasiti tragaoci za tajnama vjere i života. Ovaj grad se pročuo do Stambola po svojim učenjacima i pjesnicima od kojih su znatan broj bili derviši/sufije. Tesavvufske teme su vrlo rano postale popularne i omiljene u gradu na Miljacki. Sami sultani su vodili računa o stavovima pojedinih šejhova ili derviških redova, nastojeći da im čine dobro i oslanjali se na njihovu podršku. Nerijetko, pobune i pokreti među sirotinjom i srednjim narodnim slojevima bili su u tijesnoj vezi sa aktivnostima nekih šejhova i derviša, npr. Kaimi-babe u Sarajevu.

U ovom gradu organiziranje derviških bratstava počinjalo je tako što bi se prvo odredilo sjedište tarikata, potom izgradila tekija - dom za pobožne i beskućnike.Tekija je građevina (zavija) u kojoj su šejhovi boravili. Tu su se redovno okupljali pripadnici tarikata, učenici (muridi), te simpatizeri tarikata (muhibbi) radi vršenja dužnosti koje su propisane tesavvufskim pravilima. Izvjestan broj murida posvetio se svojim zvanjima u tarikatu i tekiji radi afirmacije svoga puta, odričući se užitaka ovoga svijeta - i stalno se družeći sa šejhom. Derviši u tekiji čine duhovno bratstvo, potčinjavaju se strogoj disciplini kako prema šejhu, tako i prema ukupnom učenju svoga mističnog reda. Šejh je neprikosnoveni autoritet među dervišima a potom se iza njega utvrđuje hijerarhijski red. Dob ne utječe na rang u tekiji. Na cijeni je jedino pobožnost,učenost, te privrženost šejhu i redu. Duhovni centar tarikata je sjedište šejha.Tekije se izdržavaju od svojih vakufa, od priloga bogatih derviša i murida. Šejhovi nisu imali plaću niti su se vodili kao poseban stalež. Morali su biti učeni i najodličniji u svojoj sredini. Uglavnom su se šejhovi i derviši bavili raznim poslovima i zanatima, miješajući se sa ljudima i u neposrednom kontaktu su ostvarivali na njih utjecaj. Na taj način njihova nauka se širila nenametljivo ali vrlo efikasno. Takav metod

derviškog djelovanja ostao je nepromijenjen kroz vijekove. Zbog njihovog neposrednog odnosa prema Ijudima i ostvarenog utjecaja nerijetko je dolazilo do nemilih scena između njih i pojedinih ljudi iz ulemanskog staleža.

Muhammed Fevzi Sarajlija, sufija halvetijskog reda, boreći se protiv vjerskog formalizma i skolastike, ocrtavajući ulogu sufije-pjesnika i život mistika veli:

Mi smo vjeroučitelji u osnovnoj školi savršenstva, Mi smo ljudi, koji pale baklje u prenoćištu mašte. Mi uživamo “vino”, znane su nam “krčme” ljubavi... Iskonski smo slobodnjaci, nadareni titulom “veličanstvo” Lišeni smo prava, da hodamo po bračnim sobama, ali smo prisutni s tajnama nevolje, boli i žalosti.

Sarajevske sufije, one iz prošlih generacija i današnje, ehli-sunnetskog su opredjeljenja; maturidijske akaidske škole i hanefijskog mezheba, mnogi ujedno pripadnici ulemanskog staleža. Samo su rijetki slučajevi da su pojedini tekstovi ili izjave nailazili na neodobravanje i kritiku, uglavnom zbog dva osnovna razloga: pretjerana metaforičnost i alegoričnost u tekstu ili nemogućnost shvatanja ezoteričkih promišljanja literarnog izraza.