Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici “Crkve bosanske” su nazivani “krstjanima”.

Nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, Crkva bosanska”, zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala ‘'ecclesia bosnensis”. Za svoga trostoljetnoga djelovanja ‘'crkva bosanska” nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili pravoslavne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici Crkve bosanske), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje ‘'Crkve bosanske” kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božije i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i “Crkve bosanske”, u kojem će ova gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (John Fine, Noel Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvajanja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.

Bogumili i katari

Historiografija 19. stoljeća postavila je dvije teze:

a) “Crkva bosanska” je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom Bogumili. Bogumilske doktrine su vrlo slicne onima zapadnoeuropskih heretika katara iz 12. i 13.st.

b) islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine najvećma je bogumilskoga podrijetla, što je moguce objasniti i doktrinarnom sličnošću između islama i bogumilskih učenja-tj. bivši Bogumili lako su postajali muslimanima zbog navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.

Bogumilska “hereza” bila je vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljece). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su “Bogu mili” zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinalno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju “renesansu” gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršcanstvu 2. i 3. stoljeća. Manihejstvo, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6. stoljeća) svojim su doktrinama, od kojih je glavna o opreci Dobra i Zla te poistovjećivanju materijalnoga sa Zlim - presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos- čist), “heretički” pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13. st., dali su zaokruženiji dualistički gnosticki svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko tačaka:

postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog - dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv. Augustina (5. st.), koji je u svom kapitalnom djelu “De civitate Dei” (O državi Božjoj), razradio metafiziku i “psihologiju” kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski crkveni naučitelj poistovijetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog “antipoda” čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Knjizi Postanka, Bog razdijelio svjetlo od tame - a Sotona je, zbog oholosti i zavisti, izabrao tamu - katari su ispovijedali jednostavniji nauk: za Augustina i kršcansku ortodoksiju Sotona je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji).

Dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma,budući da je fizicki svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela,duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo ,glavne doktrine Katoličke crkve su pogrešne: Krist nije Logos koji se utjelovio, ne postoji Sveto Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka križa, potvrde, bolesničkoga pomazanja), sama institucija organizirane kršcanske crkve je zlo, Stari zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Posljednji sud neće se zbiti jer materijalni svijet ne može biti pobožanstvenjen (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji Ivanovog Otkrivenja), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle tvari.

Praktični naputci za svakodnevni život preporučavali su seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske “crkve” značilo radikalni prekid s institucionalnim katolicizmom: katarsko “svećenstvo” sastojalo se od muških i ženskih “savršenih” (ili, bolje, usavršenih) ljudi (lat. perfectes) koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima (lat. credentes =”vjeruju?i”) bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i mrtvenjima.