Sin Pavla Šubića, Mladen II. Šubić starao se o budućem bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću . Šubići pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu “ban bosanski” i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava ban Stjepan II. Kotromanić koji napušta staratelja te ratuje na strani ugarskog kralja Karla.Uz njegovu pomoć je protjerao porodicu Šubića 1322, te uspostavlja potpunu vlast u nad cijelim teritorijom Bosne. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli.

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunjske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više europske politike.

Stjepan II. Kotromanić, stric Tvrtka I. Kotromanića , prvog kralja srednjevjekovne Bosanske države, je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj povijesti. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uvjete da Tvrtko I. Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u to vrijeme. Stjepan II. Kotromanić je pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353 . godine

Četrnaesto stoljeće predstavljalo je novi period u daljnjem razvoju srednjovjekovne bosanske države. To je period kada Bosna ulazi u tijekove balkanske i europske politike i hvata zalet za zapadnoeuropskim državama. Ban Stjepan II. Kotromanić (1322-1353) uvukao je Bosnu u tijekove balkanske politike, u kojoj je nastupao kao aktivni sudionik. To je vrijeme kada na ugarsko prijestolje dolazi napuljska dinastija Anžuvinaca čiji vladari Karlo Robert i Ludovik Anžuvinski, nastoje centralizirati vlast u svojim zemljama, Dalmaciji i Hrvatskoj . S druge strane, kao ugarski protivnik javlja se Venecija koja je držala dalmatinske gradove i njihovo zaleđe u svojim rukama. Svoju zonu utjecaja uspjela je održati zahvaljujući hrvatskoj vlasteli kojom je diplomatskim putem, ali i oružjem, manipulirala. Tek je “ Zadarski mir” 1358 . godine otklonio Veneciju iz dalmatinskih gradova. Na istoku, Srbija se našla u jeku borbe za prijestolje braće Milutina i Dragutina, koje je bosanski ban koristio za širenje bosanskog teritorija. Koristeći novonastalu situaciju, ban Stjepan II. je u roku od nekoliko godina uspio proširiti svoje teritorije. Bosanska država je dobila Donje krajeve, Završje (oblast Glamočkog ), Livanjskog i Duvanjskog polja , Usoru , Soli i Hum . Godine 1324 . ban uzima titulu “gospodin Usore i Soli”, a 1326 . godine nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića ban svojoj tituli pridodaje i naslov “gospodara humskog”. Osvajanjem Huma, dolina Neretve i zemljište oko njenog ušća došle su u ruke bana, a Bosna je po prvi put izašla na obalu Jadranskog mora i dobila jedan od najprometnijih trgovačkih putova iz Primorja u unutrašnjost.

Tijekom jednog desetljeća ban Stjepan II. je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvitka i čime su stvoreni uvjeti za njen daljnji razvitak u drugoj polovici XIV. stoljeća. Stjepan II. je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju “od Save do mora i od Cetine do Drine ”. Teritorij zemlje je udvostručen, a svoj ugled potvrdio je 1353 . udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika Anžuvinca, jednog od najistaknutijih europskih vladara. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini XIV. stoljeća stvorili su uvjete za unutarnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, točnije 1354 . godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak “sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja” koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.