Uzroci

Uzroci prvog svjetskog rata su mnogobrojni i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka , Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.

Drugi važan, ako ne i važniji, razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća . S obzirom da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice je bilo stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postepeni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mnijenju i sporove s drugim državama je postajalo sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam , a u slučaju Njemačke i u rasizam , odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam .

Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sistem ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sistem nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dva fronta.

Bismarckova nastojanja da očuva mir putem diplomacije su prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da se Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britanski Imperij s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.

Europa se dijeli na blokove

Nakon sklapanja saveza Antante ( Velika Britanija , Francuska , Rusija ) i Trojni Savez ( Njemačka , Austro-Ugarska , Italija ) političke velesile su se sve više naoružavale. Do početka rata posjedovale su ovo vojnu silu. Nakon slabljenja Osmanskog carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.

Nakon što su započele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. i početkom 20. stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile su počele izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju , i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj što modernijih bojnih brodova .

Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski je svoju doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljeća, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sistemom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku od mjesec do dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan , koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju , te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.

Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.

Mnogo važniji je bio nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali 10 puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske vojske su također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernim mitraljezima . Od početka 20. stoljeća se u vojne svrhe počeo koristiti nedavno izumljeni radio , a deset godina kasnije i avijacija , pretežno za izviđanje.

No, sve to bilo je uglavnom ignorirano od strane europskih vojnih vođa. Tome je razlog bilo relativno dug period mira u Europi - tzv. Belle Epoque - prilikom koje se glavne europske vojske nisu imale prilike testirati nove oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, su, doduše, uveli određene inovacije pod utjecajem iskustava iz burskog rata , dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904-5. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska rata , u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na europske prilike.