Barak spada u grupu goniča. Zajedničko svojstvo svih pasa ove skupine je da gone divljač i da je, ako je to potrebno, sprečavaju u daljnjem bijegu, te tako lovcu pružaju priliku da je ubije. Za pse, koji gone divljač stekčući, u našim je krajevima bio udomačen naziv brakirci, prema njemačkom i nizozemskom nazivu Bracke. Na svim ostalim jezicima nazivaju se analognim imenima: francuski - braque, italijanski-bracco, tj. ptičar.

Slavni predak goniča je pas sv. Huberta, pas s kojim je Hubertus lovio u sedmom stoljeću. Ovu pasminu uzgajali su bosanski begovi. Bila je poznata i opisana u evropskoj kinološkoj literaturi već krajem 19. stoljeća. Vrlo je cjenjen I ustaljenog uzgoja.

Pored toga, smatra se da ime barak potiče od turske riječi barak, što u prijevodu znači kostrušavi ili oštrodlaki ker. Samo ime ker, u prijevodu sa turskog jezika znači pas koji se oglašava kada goni divljač - gonič.

Surove bosanskohercegovačke planine su dom nizu divljih životinja, kao što su, zečevi, lisice, i divlje svinje. Lovci, u želji da stvore uspješnog goniča, stvorili su ovu pasminu u devetnaestom stoljeću. Njegova otporna i oštra dlaka mu nudi izolaciju i protekciju protiv surove klime. Bosanski oštrodlaki gonič je žilav, hrabar, živahan, i uporan. Ima tipične karateristike jednog goniča, i sa svojim dubokim glasom također je dobar čuvar. Dobro se odnosi prema djeci i ostalim psima. Raduje se aktivnostima, voljno spava napolju i rijeto ujeda.

Visina na grebenu bi trebala biti negdje oko 45-56 cm. Tijelo bi trebalo biti skoro kvadratično, mišićavo i sa dobrim kostima. Bosanski goniči imaju

široku glavu sa ravnom i trokutastom lobanjom, uši koje nisu previše dugačke, vise blizu glave i nemaju nikakvih prevoja. Dlaka treba da bude oštra sa gustom poddlakom i kudravog izgleda.

Ranije je bio poznat kao Ilirski gonič, a pasmina je priznata 1965 pod imenom Bosanski oštrodlaki gonič – barak